Dobro došli na web stranice Triatlon Kluba Split.
 
 
 
Danas je godine      
 
 
 
 
 
 
 
 
 
  Odaberi članak
 
 
  Godina 2016.
 
  Godina 2015.
 
  Godina 2014.
 
  Godina 2013.
 
  Godina 2012.
 
  Godina 2011.
 
  Godina 2010.
 
  Godina 2009.
 
  Godina 2008.
 
  Godina 2007.
 
  Godina 2006.
 
 
 
 
 
 
 
  Sponzori
 
 
 
peloton  
 
 
 
cemex  
 
 
 
 
extreme shop 
 
 
 
 
 
 
  Klub partner
 
Stranice_MK_Marjan 
 
 
 
 
 
 
 
 











   13. lipnja 2010. - Donja Stubica - klasični duatlon

   Iz pera Denija Dumanića:

Moj doživljaj utrke



   Eto me uvatila volja napisat par riči (doduše malo i više, pa ako netko nema vrimena neka ostavi za drugi put, ali „morao sam“...) o ovom vikendu, nazva sam ga vikendom jer smo proveli skoro dva dana na putu, a nadan se dogodine uz malo bolju organizaciju i pola dana duže. Zašto??? Zaključit ćete sami.
   Kako nisam bio skoro dvije godine na službenoj utrci van Splita (zadnja moja je bio Poreč i Ironman distanca), uvatila me volja malo otić sa klubom na put. Koji tjedan ranije smo završili sa proljetnim duatlonima i tako sam pretpostavio da sam dovoljno spreman odradit i klasični duatlon. Nazvao sam Pavića i rekao mu da računa na mene za odlazak, a kad sam čuo da bi tribali spavat kod našeg Kreše, koji nas je jednom primio u svoju praznu kuću u Zagorju, ideja mi se još i više svidila, jer san odma pomislija da bi mogli i štagod zagradelat, pa makar se to Koci i ne svidi (tada je još planirao ići), pa bi takav vikend bio pravo druženje, kakvo triatlonci vole, posebno ako nisu pod imperativom rezultata na utrci.
   Tako smo se uobičajeno našli na parkingu kod Pavića i uslijedilo je slaganje opreme u kombi. Kako sam vidio da nema Kreše i Koce, pomislio sam da sve i neće biti kako sam zamislio. Sa nama nije krenio ni naš Mijo koji je imao obaveze u osvajanju Prvenstva Svita i okolice u Piciginu, a to mu je ove godine konačno i uspilo, i od srca mu čestitam. Ali svejedno ekipa je bila prava: Šošić, Radeljić, Lovrić, mali Dino Špadina i njegov tata, naš braški Tin Bulić, i naravno za volanom nezamjenjivi Ivan Pavić, uz moju pomoć ka kopilot, iako sam mu samo služija za nać koju radio stanicu sa mobitela, ili pojačat ventilaciju ekipi, koja sa kuvala u kombiju sa ograničenjem brzine.
   Tako smo malo pomalo starom cestom dohvatili se Zagorja i dio ekipe je u Donjoj Stubici izašao iz kombija i uputio se na spavanje u Bubankovu vikendicu. A Ivan, Tin i ja smo imali za obavezu javit se Anti Pešecu da nam sredi spavanje. E da, zaboravio sam reći da nam je propalo spavanje kod Kreše, ne zato šta nije on bio sa nama, već zato što je iznenada morao ustupit kuću familiji koja je stigla iz inozemstva.
   Tako smo nas troje otišli u Gornju Stubicu, a tamo nas je dočekala Pešecova mama i odvela nas na feštu koja je trajala cijeli dan. Fešta je bila u prostoru objekta kod spomenika Matiji Gubcu (tamo smo vozili prije dvije godine). Obitelj Pešec je bila uključena u organizaciju fešte, tako da smo neočekivano imali čitavu logistiku, i piće i spizu, a svako malo su se na trgu izmjenjivali raznorazni vitezovi i ostali zabavljači, pokušavajući dočarati kako je to nekad bilo. Dok je Pavić vodio razgovore sa obitelji Pešec, Tin i ja smo zagrijavali dlanove pljeskajući umjetnicima koji su došli iz raznih dijelova Europe. Tin je napravio i znatnu snimku tih predstava, pa bi volio kad bi nam to i poslao, tako da vidite o čemu se radilo.
   Nakon fešte oko 1 ure iza ponoći smo otišli do Pešecovih i tamo se rasporedili za spavanje. Ja i Ivan smo spavali kod Antine bake (ja malo manje jer me budija višak pive i neki usnuli zvuk koji mi Ivan ne bi mogao opisat, hehehe, a nije vuvuzela...).
   A ujutro...
   Baka nas je dočekala sa prepunim stolom zagorskih specijaliteta, kojima ne bi odolija u drugoj prilici, ali par uri prije utrke...ipak sam se morao obuzdat...ali zato se Ivan moga komodat. Nakon marende smo otišli do zone izmjene, gdje nas je dočekala ekipa koja je prenoćila u Bubankovoj vikendici. Nažalost, oni nisu prošli ni blizu kao mi, čak nisu ni spavali kako triba, tako da mi ih je bilo žao. Tamo nam se pridružio i Parać, koji je došao iz Zagreba.
   Kako se bližio start utrke, tako smo se svi uhvatili pripremanju opreme i zagrijavanjima, gdje sam ja imao problem par minuti prije obaveze napuštanja zone (a nisam još ni ušao u nju) kad mi je pukla guma, ali mi je Radeljić to ekspresno prominija, iako je riskirao i sam da ne stigne na vrijeme. Hvala Ivica.

   Uskoro su krenule utrke, najprije mlađe kategorije (Dino i Tin), a onda i mi stariji. Zaboravio sam reći da je sunce pržilo i kao takvo izgledalo da će bit najveći neprijatelj natjecateljima. Naravno, krenilo se uobičajeno kako je tko planirao, da bi nakon nekog vremena počelo rastezanje skupine natjecatelja prema sposobnostima ili taktici u određenom trenutku. Ja sam standardno krenuo polako, čuvajući se za kasnije dijelove utrke. Nakon prvih 10 km trčanja i moje zbunjenosti oko zone izmjene (ove godine je bila u parku) i tako gubljenjem par desetaka dragocjenih sekundi nakon prvog trčanja, sjedam na biciklu poslijednji od jedne grupe od nekih 5-6 natjecatelja, koji još nisu napravili skupinu. Ali, za to sam im ja dobro poslužio, kako bi koga prestigao grupa je rasla, i svi su radili zajedno. Branko Razum, odlično pripremljen je pokušavao par puta iskočit na brdima, ali smo svi zaključili da to nema smisla.
   Nakon 30 km, grupa se osula na četvoricu nas, da bi Branko u jednom trenutku otišao naprijed. E tada sam povukao i ja ali malo prejako, tako da sam u krivini i na nizbrdici izletio malo iza sredine ceste i našao se oči u oči sa autom koji nije imao gdje mi se skloniti jer bi ugrozio dvojicu natjecatelja koji su bili sa mnom. Već sam razmišljao je li mi se bolje zabit frontalno u auto ili sletit u provaliju, ali sam odlučio proć u onih par 10aka centimetara šta mi se ukazalo između auta i provalije, i uz pomoć Svetog Ante sam uspio proć. Kolege natjecatelji su također bili bliski sudaru sa autom ali sa unutrašnje strane. Nakon toga smo svo troje drvenih nogu i sa velikom dozom straha nastavili utrku. Dostigli smo Branka i gotovo zajedno sišli na posljednje trčanje. E tu je Branko bio neuhvatljiv i zasluženo odnio treće mjesto u kategoriji V1.
   Kako smo odradili ovu utrku možete vidjeti na službenim rezultatima, ali moram izdvojiti našeg kolegu Ivicu Šošića. On postiže sve bolje i bolje rezultate, i moram se sjetit ponijeti debeli flomaster i zatražit od njega autogram na nekom dijelu opreme. Pa kad mi neki kažu da ih smetaju godine. Šošo bravo. Svi su iz kombija ponili doma di koju medalju, a zbog Paraćeve ozljede i njegovog odustajanja (želim mu skori oporavak) ja sam ušao u među naša najbolje tri plasirana iz kluba i kao takav se popeo na postolje sa dvoje Ivica da bi kao treći klub u državi u klasičnom duatlonu primili brončana odličja. Mislim da smo bili i u jačem sastavu da ne bi klupski postigli bolji rezultat. Dosta događanja je posnimio Dinov tata, pa ako pošalje, moći ćete vidit kako nam je bilo na vrućem Zagorskom suncu, na Svetoga Antu.
   Nakon spremanja opreme uslijedio je put starom cestom prema našem Splitu uz već tradicionalno zadržavanje u restoranu „Mirjana“. Menu je bio uobičajen, začinjen sa dosta šale svih klupskih kolega, koje je vrijedni tajnik kluba sigurno vratio na mjesto polaska, a jedinog bračkog predstavnika i na ponoćni trajekt.

   Eto, ovako sam ja doživio ovu utrku, a nadam se dogodine da ćemo prihvatit poziv obitelji Pešec da dođemo malo ranije i uveličamo njihovu feštu. Hvala obitelji Pešec.


Deni








 


TK Split