Ironman Copenhagen 2024.

Ovo je moje prvo i za sada jedino takvo iskustvo i moguće da nisam u pravu, ali sama utrka meni izgleda kao vrh sante leda, kao „cherry on top“ jer svi treninzi, pripreme pa čak i putovanje te iščekivanje utrke su dio jedne velike priče koja „samo“ završava utrkom. Sve zgode i nezgode, svi ljudi koji su sudjelovali, sve je to utjecalo na samu utrku. Zato je i priča malo duža i ide od početka pa ako se već ne mogu vratiti u 1981. i dan kad sam se rodio, onda barem u noviju prošlost i sve ono što je vodilo do mog prvog Ironmana.

Knjiga postanka

Ironman je vjerojatno u glavama mnogih ljudi sinonim za triatlon pa je tako, pod dojmom te predrasude, i kod mene nesvjesno postavljen kao cilj od trenutka kad sam se počeo baviti triatlonom.

Iako bi mi kao bivšem plivaču, ali i sportašu koji nije imao urođen veliki aerobni kapacitet vjerojatno više odgovarao olimpijski format, nekako sam od samog početka vidio samo dugi triatlon kao ultimativni cilj i nešto neizbježno.

Imao sam iskustvo plivanja dužih utrka koje su trajale i više od dva sata, a s vremenom sam ih i zavolio, dapače, kao sportašu u zrelijim godinama su mi s vremenom sve više odgovarale baš te duže utrke, dok su mi ove kraće predstavljale veliki stres i često bile napornije od utrka na 5 i 10 km.

S vremenom je u moj život došlo i cestovno trčanje pa iako sam rekreativno trčao i ranije, 2015. sam otrčao prvi polumaraton, a 2018. i maraton. Svi su me već onda vidjeli u triatlonu, ali život je odlučio staviti odgodu na taj izazov. Imajući u vidu vrijeme koje mi oduzima plivanje i trčanje, nisam mogao ni zamisliti da u taj raspored uvedem još i bicikliranje koje objektivno uzima najviše vremena jer dan ipak ima samo 24 sata, a ja obitelj, posao na fakultetu uz koji se bavim i trenerskim poslom. I baš taj dio, trenerski, je vjerojatno presudio da ne odem već tada u triatlonske vode s obzirom da sam se time počeo baviti profesionalno baš 2018. godine. Međutim, biti trener, „full time“ je iznimno intenzivno i sve ostalo u mom životu je počelo patiti pa sam 2021. odlučio ubaciti taj segment svog života u brzinu manje, a svijet triatlona kao da je čekao u zasjedi da se baš to dogodi, da popustim kako bi me uzeo za sebe.

Petar Matic

Oprezno sam se ja prišuljao tom izazovu, prvu biciklu sam posudio od prijatelja Deana, sprinterice, pedale i powermetar, Zwift i sve ostalo što je neizbježno za baviti se ovim sportom je došlo skoro godinu dana kasnije. Prvi triatlon sam odradio u Trogiru, na tom posuđenom biciklu i bez ikakve dodatne opreme.

„Odradio“ nije možda najtočnija kvalifikacija s obzirom da ga nisam završio, slomio sam nogu i to na trčanju, ugazio u nekakvu rupu, okrenuo nogu i 5. metatarzalna kost lijevog stopala je pukla.

Taj prisilni odmak i odmor je možda i dolio ulja na vatru i motivirao me da se ozbiljnije počnem baviti ovim sportom, potakao možda onaj blesavi dobro poznati splitski, dalmatinski dišpet. Pa sam tako, prije nego li je noga i zacijelila kupio svoj prvi bicikl, pedale, sprinterice, pretplatu na Zwift, biciklističku robu i sve ostalo što treba. Počeo sam trenirati 4 tjedna nakon loma, prvo samo plivanje jer je samo to bilo moguće, a dva tjedna nakon sam dodao i biciklu te još dva tjedna kasnije trčanje.

Rekao bih da tu zapravo počinje moja triatlonska priča, u jesen 2022. godine kad sam započeo s pripremama za svoj prvi poludugi triatlon, državno prvenstvo na Korčuli, travanj 2023. Prije toga sam odradio vrlo dobro splitski maraton koji se tradicionalno održava zadnju subotu u veljači i istrčao ga za točno 3 sata. 9 minuta bolje nego godinu prije, kad sam se isto ozbiljno pripremao, ali napravio jednu grešku i prvi put ozbiljnije upoznao jednog velikog neprijatelja s kojim ću često ratovati u budućnosti, nažalost koji će u velikom dijelu odrediti i moju prvu Ironman utrku.

Bodac

Nekad smo to tumačili kao bol slezene, ali kasnije sam čitao kako slezena ne boli, ako je zdrava, i kako se radi o vrlo nedefiniranoj boli koju u hrvatskom jeziku kolokvijalno zovemo trkački bodac. Kod mene ona obično počne sa želučanim problemima i kad me dohvati, dovede me do potpune paralize i boli s kojom se gotovo nemoguće nositi. Uzrok je obično loše tempirana prehrana prije ili za vrijeme utrke, ili visoki intenzitet, ili se nekad jednostavno dogodi, dakle zla sreća, ali kad se dogodi, onda ta utrka neće završiti dobro, to je sigurna stvar. Usprkos tom bodcu koji me dohvatio na nekom 17. km splitskog maratona 2022. uspio sam utrku dovesti do kraja za 3 sata i 9 minuta, što je solidan rezultat za splitsku stazu i moje objektivne mogućnosti, ali taj bodac je poprilično pokvario sve ono što sam spremao mjesecima prije i upozorio me na nešto o čemu ću itekako morati povesti računa u budućnosti.

Kocka je bačena

To prvo pravo triatlonsko iskustvo, poludugi triatlon na Korčuli je bilo vanserijsko. Tako nešto nisam nikad u životu doživio, a samu utrku sam odradio dosta dobro. Naravno da je bilo grešaka koje su dovele do toga da jedva prođem kroz cilj i u cilju se srušim, doslovce izgubim svijest na par sekundi, ali usprkos tome ostvarim i dobar rezultat, 4 sata i 51 minuta, za prvi put i to na takvoj stazi je bilo stvarno dobro. To gubljenje svijesti u cilju je malo pokvarilo dojam, prepalo suprugu i djecu koji su skoro stavili veto na moju sljedeću utrku, ali objektivno sam napravio odličnu utrku i popeo se na postolje u kategoriji s Andrejom i Dabom, što mi je bila iznimna čast i zadovoljstvo.

Neplanirano sam, zahvaljujući Nati koja mi je poklonila startninu, tri tjedna nakon Korčule nastupio i na svom drugom poludugom triatlonu u Kotoru i napravio još bolju utrku, s rezultatom 4:32:59, 7. ukupno i 5. u kategoriji. Jasno je da nisam u tri tjedna mogao napredovati, ali brža staza i pametnije raspoređena snage su doveli do boljeg rezultata, a očito dobro odrađene pripreme su omogućile da se u tri tjedna oporavim od prve utrke i napravim još bolju drugu. Motiviran ovakvim raspletom događaja sam počeo praviti planove za dalje. Prvo olimpijski na Durmitoru krajem srpnja pa još jedan half u Zadru, možda i Dugi otok između, a za kraj sezone olimpijski na domaćem terenu, Marjanski đir. Savršeno. Međutim, iz ničega se javila vrlo neugodna ozljeda koja ničim nije dala naznačiti da će ne samo okončati tekuću sezonu, nego ozbiljno ugroziti i sljedeću te staviti veliki upitnik na moje bavljenje triatlonom uopće.

Muke po pokosnici

Shin splint, ili trkačka pokosnica, je bila službena dijagnoza. Bol u području u kojem tetiva mišića posterior tibialis prelazi iz vezivnog u mišićno tkivo, par centimetara poviše desnog skočnog zgloba, s unutarnje strane noge uz samu kost. Oštra i neugodna bol koja se javlja samo za vrijeme trčanja, ne smeta pri hodanju, plivanju, pa čak ni bicikliranju, ali odraz od podloge čini nemogućim. Par tjedana sam značajno smanjio trčanje, pokušao je na taj način pustiti da se smiri, na svoju ruku pokušao i s tabletama protiv takve vrste upale koje su malo i pomogle, ili bolje rečeno zakamuflirale stvarno stanje ozljede pa je to trčkaranje donekle bilo i moguće. Međutim, nakon prestanka terapije tabletama bol se vratila punim, možda i jačim intenzitetom i bilo je jasno kako slijedi pauza od trčanja. Nisam u tom trenutku mogao ni zamisliti da će trkačka apstinencija trajati tri mjeseca, a vrijeme do potpunog oporavka preko osam mjeseci.

Možda i bolje da nisam znao što me čeka jer bi vjerojatno izgubio nadu i volju za triatlonom, jer tolika pauza u 42. godini života za nekog tko ipak ima nekakve natjecateljske ambicije blago rečeno obeshrabruje. Umjesto toga, ja sam gledao kako iskoristiti vrijeme za ojačati najlošiju od tri discipline, kako postati što bolji biciklist dok trčanje ponovno ne postane moguće.

Do ozljede je došlo početkom srpnja i ja sam vjerovao kako će barem nastup, ako već ne i ozbiljno utrkivanje, biti moguće na planiranim utrkama ili barem jednom dijelu tih utrka. Međutim, vrijeme je prolazilo i ja sam morao otkazivati jednu po jednu utrku. Na Durmitor sam otišao, znajući da utrku ne mogu završiti jer je trčanje nemoguće, iako sam se do zadnjega dana nećkao dal’ da ipak pokušam ili ne. Razum je prevladao pa sam odlučio otplivati i odvoziti, ali stati nakon toga i ne trčati.

Taj gorak okus nedovršene utrke mi je jasno ukazao na to da nisam sportski turista nego ipak natjecatelj i kako tako nešto ne planiram ponoviti, otići na utrku koju neću završiti. Dapače, donio sam tada još jednu odluku, kupujem time trial (TT) ili triatlonski bicikl. Štoviše, ne zanimaju me „male“ utrke, idem na Ironman, ali ne bilo kako, hoću tamo doći spreman i hoću se utrkivati, biti najbolji što biti mogu. Vjerojatno je ta odluka bila tu u podsvijesti od početka, ali sjećam se tog trenutka kad sam je postao svjestan, kad sam je vrlo jasno poželio, na Durmitoru.

Nakon 40 dana pauze od trčanje uslijedila je terapija. Zapravo sam bio bolje, bol nisam osjećao, ali sam se odlučio ipak provjeriti stanje na ultrazvuku i čuti mišljenje, dijagnozu doktora. A dijagnoza je bila po moje trkačke i triatlonske natjecateljske ambicije loša. Terapija i daljnji odmor od trčanja za vrijeme trajanja terapije pa je do samog pokušaja trčanja prošlo više od tri mjeseca. Prvo trčanje 3 km, drugo 4, treće 5 i to s pristojnim razmacima od dan, dva, ali kad sam povećao trčanje na 6 km, osjetio sam ponovno bol i ponovno morao stati. Odmor, nastavak terapije pa ponovno pokušati još sporije podizati kilometražu, ili bolje rečeno metražu s obzirom na brojeve koje sad važem na apotekarsku vagu.

Rekao je jednom Albert E., ako je vjerovati „internetima“, glupo je ponavljati isti eksperiment, a očekivati drugačiji rezultat. Tako sam i ja samo mogao zaključiti kako je Albert bio u pravu pa sam pored terapije na koju sam i dalje išao počeo tražiti alternative i načine kako sam sebi pomoći jer ja ipak najbolje poznajem svoju bol. Isprobavao sam različite načine masaže bolnog i relaksacije okolnog tkiva, različite vježbe, ali i odlučio trpiti bol, strogo dozirati intenzitet i volumen stresa koji će jačati tkivo, ali neće povećati štetu. Različite kreme i suplemente sam isprobavao i pokušao naći način kako da pobijedim u ovoj borbi.

Vrijeme je prolazilo, prethodna sezona je odavno završila, a ja nikako da započnem s pravim pripremama za sljedeću. Splitski maraton sigurno ne stignem pripremiti, ali da bar mogu trčati i početi s pripremama za sljedeću triatlonsku sezonu, jer u protivnom čemu sve, i plivanje i bicikliranje i terapije i sav trud ako se ne mogu natjecati. Gubim strpljenje i idem kod doktora kod kojeg sam cijelo vrijeme na terapiji, kažem „Doktore, dajte mi najjače što imate, pucajte iz sveg oružja, koliko košta da košta, ne mogu više čekati!“.

Nije svako zlo za zlo

Bila je srijeda i dogovorili smo terapiju injekcijama krvne plazme. Ponuda je stigla mailom sutradan, uzeo sam još jedan dan pauze da u miru donesem odluku i dočekao petak. Taman sam bio spreman poslati potvrdu o prihvaćanju ponuđenog, ali nisam, odgodio sam iz nekog razloga. Kraj je tjedna, nema smisla tada donositi takve odluke, javit ću im u ponedjeljak. Odveo sam Gabi na trening i otišao na jedan od onih svojih strogo kontroliranih i pažljivo doziranih trkačkih treninga od kojih mi je već bila muka. Inače, bol je i dalje prisutna za vrijeme trčanja, ali ja je trpim i doziram opterećenje. Nisam bio raspoložen, ali sam otišao, što da radim uostalom dok mi je dijete na svom treningu, međutim nakon svega kilometar osjetim onu poznatu oštru bol u lijevom listu, kao kad puca mišićno vlakno. Ne mogu vjerovati. Pa od kojeg sam ja ovo materijala napravljen kad se ozljede ovako lako događaju, što radim toliko krivo da to bude tako. Druga noga sada doduše, ali kako, od čega. Možda malo nespretan doskok pri spuštanju s nogostupa, ali nije baš da sam skakao sa zida od 2 metra, to je možda nekih 10ak cm visine, kako je moguće da to dovede do rupture. Nisam nespreman, treniram preko 15 sati tjedno, plivam, vozim, čak odem i u teretanu par puta tjedno, kako je moguće da se ovo dogodi.

I što sad. Treba li meni takvome uopće terapija od preko tisuću eura, pored tekuće terapije (koja nije puno jeftinija od te) i treba li mi uopće baviti se sportom, na ovom nivou, natjecateljski. Treba li mi TT bicikl od 9000 eura i sva druga oprema koju sam u međuvremenu kupio kad ja očito nisam za ovo. Možda je moja realnost jednostavno nešto drugo i umjesto da gubim vrijeme i trošim pošteno zarađen novac na nešto što je očito zabluda, iscrpljujem sebe hvatajući nedostižne ciljeve, možda moram svoj život usmjeriti na neki drugi način. Sve šta se događa upućuje na to kako ovo jednostavno nema smisla. Uostalom, meni su 42 godine, koga ja zavaravam. Ja sam rekreativac, nisam profesionalac. Odustajem od terapije, prihvaćam prisilan odmor od trčanja, a što će biti dalje, ne znam, bar ne u tom trenutku.

Ipak se kreće

Kraj je drugog mjeseca i ja počinjem ponovno ispočetka. Moram pokušati još jednom i idem opet polako. Držim i tu terapiju injekcijama krvne plazme kao joker, iskoristit ću ga ako bude trebalo, ali idem prije svega ponovno pokušati trčati. Postepeno podižem volumen, i možda još opreznije nego dva prethodna puta, i dalje radim vježbe za jačanje upaljenog tkiva, koristim suplementaciju, mažem i masiram. U jednom trenutku osjećam kako bol iščezava, nestaje skoro u potpunosti. Ne znam točno više ni što je pomoglo iako imam neke sumnje. Sigurno je sve od onoga što sam pokušao dalo svoj doprinos, a sigurno je i vrijeme učinilo svoje. Ne mogu vjerovati. Nakon toliko vremena. Ne želim. Ne treba mi još jedno razočaranje. Mora da je to nešto slučajno, neki privid.

Vrijeme prolazi, ožujak je zašao u svoju drugu polovicu i ja sad već trčim 40ak km tjedno, bez bolova! I dalje sam oprezan, ali boli nema. Igram se, postepeno povećavam volumen treninga do sigurne granice pa onda povećam frekvenciju treninga, skoro pa da mogu trčati svaki dan, ali neću baš svaki, ne želim opet na početak. Postepeno povećavam i volumen pa krajem trećeg mjeseca trčim „dužinu“ od 16km. Evo nešto što se nije dogodilo 9 mjeseci. Nevjerojatno. Na isti način nastavljam razvijati to svoje trčanje bez boli, a svaki trening razvlači osmjeh na lice. Trčanje bez boli, neopisivo zadovoljstvo. Nije me uopće briga koji tempo trčim, ja trčim!

Kraj je travnja i odem na jednu vožnju s Andrejom, pita on za stanje, ja sve ispričam, kažem kako sad već možda planovi za sezonu koje sam obznanio svima još krajem prošle godine nisu nemogući, kako možda stvarno odem u Kopenhagen. Pita Andrej da zašto ne odem na koju utrku i ranije, da napravim to kao dio priprema za Ironman o kojem sanjam. Hm, istina, zašto ne. Korčula je sljedeći tjedan, razgovaram s Olgom, kaže nemoj molim te pa tek si stao na noge kako treba. Prihvaćam sugestiju, ali Kotor je za tri tjedna, što ne bi napravili izlet, a ja trening, zar ne?

Da, izlet, hah. Stvarno je i bio, predivan izlet s dragim ljudima, a ja stvarno nisam imao natjecateljske ambicije, nego odraditi trening utrku. Uostalom, ni ne znam koji tempo mogu trčati. Do sada sam samo trčkarao, niti jedan trening nisam napravio da bi pripremio tempo utrke, ali zato sam dobar na biciklu, uostalom imam i novi TT kojeg treba isprobati. Dobar sam i u plivanju, a imam i novi neopren, a na trčanju, tko zna, što bude bit će, možda mogu držati tempo nekih 4:30, možda.

U ta tri tjedna od ideje do realizacije sam napravio i nekoliko tempo treninga, nekoliko brikova u kojima sam išao prema tempu utrke i išlo je to prema tih 4:30, čak bi nekad izašlo i bolje, ali da ću nakon što se skinem s bicikle trčati 4:15 kao navijen to nisam mogao ni sanjati. Očito dobro pripremljen bike i dobro odvezena utrka, doveli su do toga da trčanje ide dobro, puno bolje od očekivanog. Nije prošlo bez problema sa želucem pa sam odlučio to trčanje odraditi bez konzumacije ičega, tu i tamo par gutljaja vode na stanicama za okrjepu i to je to, ali niti jedan gel, izotonik, … ništa. Prema kraju utrke je postajalo teže, bez okrijepe sam naravno ostao prazan, potrošio sve rezerve i naravno da je bila borba zadržati taj tempo, naravno i da sam malo padao prema kraju utrke, ali je zato sredina bila i malo brža pa je u konačnom ispalo baš točno 4:15 po kilometru i na kraju odličnih 4 sata i 19 minuta, 7. ukupno, 2. u kategoriji.

Taj problem sa želucem je bilo vrlo jasno upozorenje, koje ja očito nisam dovoljno ozbiljno shvatio, jer ovo je ipak poludugi triatlon i nešto na što sam ja već baždaren pa sam tih 21 kilometar mogao dovesti do kraja i bez okrjepe, ali to sigurno ne bi bilo moguće na punoj distanci. Baš sam tom utrkom bio zadovoljan u tom trenutku, a Kopenhagen je tada u potpunosti oživio i prestao biti samo san. Prijavio sam utrku, rezervirao smještaj, kupio avionske karte, idemo u Kopenhagen! 

(Završne) pripreme

Jako motiviran i zdrav radim plan koji me vodi i do 24 sata treninga tjedno. Vozio sam puno, vozio sam daleko, vozio sam jako, vozio sam sam, ali vozio sam i u društvu i to najboljem. Nate i Aco pa kasnije Maci, a na kraju i Koce s kojim sam napravio zadnji duži trening, svi su dali svoj doprinos da u Kopenhagen dođem spreman.

Vozio sam puno i na trenažeru, podešavao poziciju, tražio udobnost, ali i aerodinamičnost. Vježbao hvatati bocu ispod sica i vratiti je natrag, koristiti spremnik s vodom koji se nalazi u okviru. S obzirom da sam u biciklizmu i dalje novak, a TT kupio početkom godine, sve su to bile stvari koje je trebalo uvježbati. Odmah da kažem, nisam nikad bio na bike fitting, sve sam napravio po osjećaju, sam i moguće je da sam sve napravio krivo pa to sigurno ostaje kao jedna stvar za istražiti u budućnosti. Neki kažu da je to bacanje novaca, drugi se kunu da je to sveta stvar pa najbolje provjeriti i sam se uvjeriti u efekte. Uostalom, sad već imam nekog iskustva u vožnji pa ću vjerojatno primijetiti razliku.

Bicikl sam dosta dobro pripremio već i ranije, puno sam vozio dok sam čekao da noga ozdravi, i sad je glavni je cilj bio podignuti trčanje na što veću razinu. To sam iskusio baš u Kotoru, važnost trčanja u triatlonu. Kako li je samo jedan Rus prošao kraj mene, kao da ne postojim, ali ne samo kraj mene, nego i kraj Dalibora koji je odličan trkač. Tad sam shvatio kako su sva tri sporta jako bitna, ali u utrci pobjeđuje najbolji trkač.

To je bilo pitanje s kojim sam se često susretao od kad sam ušao u svijet triatlona, i kao triatlonac i kao trener, što je u triatlonu najvažnije i što je najteže? Naravno da je odgovor na to pitanje individualan i da ovisi o preferencama pojedinca, ali kako god da okreneš na kraju ti za dobar rezultat treba dobro trčanje. Kako god da okreneš, na kraju je uvijek najteže, a na kraju te uvijek čeka trčanje. I kako god da okreneš, trčanje se odvija u najtežim vremenskim uvjetima, koliko god da je ujutro hladno, na trčanju neće biti, biti će vruće i teško, a ti umoran i iscrpljen. Zato je plan bio napravit sebe što otpornijim na sve što se na trčanju ima dogoditi. Uspio sam se popeti na 99km trčanja tjedno u svom maksimumu, ali i imati solidan prosjek od 70km u zadnja dva mjeseca prije utrke. Možda se taj maksimum trebao dogoditi ranije, ali zdravstveno stanje je odredilo plan više nego moja ideja o tome što treba, a što ne treba i s obzirom na ishod utrke, sada kad mogu s odmakom sagledati stvari, rekao bih da nisam ni trebao ići tako visoko. Bilo je vjerojatno mudrije stabilizirati volumen ranije jer nije ostalo dovoljno vremena za stabilizaciju i relaksaciju volumena da bi volumen imao maksimalan učinak. Grešku na koju bi upozorio bilo koga drugog sam napravio baš ja, zlorabio sam volumen, otišao sam previsoko i nisam siguran da sam time išta dobio, bar ne za ovu utrku. Dapače, možda sam potrošio jedan alat koji je mogao biti vrjedniji u budućnosti. Možda i nisam, možda je napravljena adaptacija na nešto što će kasnije dati rezultat, ne znam, ne mogu biti siguran, uglavnom, ostaje nešto za razmišljanje i eksperimentiranje u budućnosti.

S plivanjem općenito nemam problema pa sam imao i nešto drugačiju taktiku po pitanju pripreme. Plivanje u utrkama na kojima sam nastupio ove godine je bilo osrednje, na trenutke i zbunjujuće pa sam tako u Kotoru plivao tempo u utrci gotovo identičan onome koji sam plivao dan ranije na treningu, a da se pri tom u utrci nisam štedio, dok sam na treningu plivao osjetno lakše od toga. Ni sad to ne znam objasniti. Od kad se bavim triatlonom moje plivanje je drugačije, jednostavno odziv tijela nije kao prije, nije to više funkcija jedne varijable i samim time je teže upravljati njenom formom. Žao bi mi bilo izgubiti ono što sam imao, dobro plivanje, ali nisam previše zabrinut time, bar ne u kontekstu razvoja forme za Ironman, vjerujem da sam i dalje dovoljno dobar.

Također, kako je ukupni volumen treninga rastao, počeo sam osjećati akumulirani umor kojeg se ne uspijevam riješiti od treninga do treninga, a na što me je i sat upozoravao pa sam gotovo konstantno bio „u crvenom“ i vječito nespreman za sljedeći trening, barem ako je vjerovati Garminu. Nije ni moj osjećaj bio puno drugačiji pa sam usprkos svim suplementima i pokušajima da intenzitet treninga ne potpomogne takvo stanje, redovito bio umoran. Zato sam odlučio barem plivanje ne forsirati. Shvatio sam da mi par sekundi, ako i toliko, sporiji tempo na plivanju neće odnijeti u utrci puno pa ga onda nema smisla ni posebno trenirati.

Zato sam na plivanju nastavio graditi volumen, ali bez velikog intenziteta, a i volumen sam prvo spustio u plivanju kako bi omogućio sebi da ostanem visoko sa bikom i trčanjem, a da me sve skupa ne pojede.

„Tour“

U sedmom mjesecu počinje Tour de France na koji sam se „navukao“ prošle godine. Prvo sam na Netflixu pogledao „Unchained“ i to je bilo iskustvo koje mijenja perspektivu na cijeli sport. Što prolaze biciklisti ne samo kroz Tour nego kroz cijeli proces, ali da, posebno kroz Tour je vrlo lijepo prikazano u ovom serijalu koji sam doslovce progutao i koji mi je pokazao koliko su ljudske granice fleksibilne.

Nakon toga je nezamislivo postalo normalno, a treninzi na trenažeru uz gledanje Toura su napravili da nešto naporno i zahtjevno psihički i fizički prođe u tren. Vrte oni, vrtiš ti i gle, ode sat ili dva.

Sjećam se kad sam prvi put sjeo na trenažer, pola sata je trajalo vječno. Zato je Zwift predstavljao veći evolucijski korak od onog kojeg su majmuni napravili da bi postali ljudi, ali Tour je donio nešto novo, nešto posebno, postao bi dio jednog svijeta u kojem ludilo nije riječ nego svakodnevnica i to baš u vrijeme kad je vožnja vani veliki problem zbog vrućine, ali i prometa koji ljeti po našim cestama postaje iznimno opasan pa mogućnost odrađivanja treninga na trenažeru uz minimalan utrošak vremena predstavljaju veliku prednost. 

Izvan okvira

Volim dobar plan, dapače, čak malo robujem brojevima i forsiram čak i kad osjećam da mi isplanirano ne čini dobro. Svjestan sam te mane, ali vjerujem u brojeve, krivulje koje izgledaju prirodno, koje imaju jasan karakter, karakter koji bi trebao biti jamac dobroj formi. Svjestan sam i potrebe da se ponekad odstupi od plana, da se izađe izvan okvira, dapače, nekad i planiram izlazak iz okvira pa ne mogu reći da se zapravo radi o nepoštivanju plana. Tako sam pored nastupa u Kotoru pokušao uklopiti i sprint triatlon u sklopu Hrvatske triatlonske lige u Trogiru, ali i akvatlon u Rogoznici.

Trogir je došao svega tjedan nakon Kotora, što je prebrzo, nedovoljno vremena za oporavak pa sam gledao kako da to odradim disciplinirano. I jesam, u Trogiru sam uspješno položio test discipline, ali i ostvario dobar rezultat, popeo se na postolje u kategoriji, imao isto vrijeme kao prethodne godine dok su svi ostali bili i po 5 minuta sporiji, što znači da je staza ovog puta bila duža ili barem uvjeti lošiji pa je taj rezultat nešto s čim sam bio zadovoljan, pogotovo što nisam išao do kraja.

S druge strane na akvatlonu jesam, i taj akvatlon mi možda i nije trebao, ali je istovremeno donio i prvu pobjedu nad Dabom u nekoj službenoj utrci, a da nije plivačka, a i revanširao sam se mladom Lovri Careviću za poraz u Trogiru pa ne mogu reći da mi je žao što sam nastupio. Štoviše, zajedno s braćom Carević sam osvojio treće mjesto u ekipnom poretku, a kako se ipak radilo o državnom prvenstvu, tako se može reći kako je to bio uspješan izlet. Uostalom, Kopenhagen je bio dovoljno daleko i adrenalinske provokacije ovog tipa možda i nisu loša stvar u tom smislu.

Upale su u tu priču i sportske sindikalne igre, koje sam uistinu iskoristio kao trening, ali ipak, putovanje i izbivanje od kuće je kompliciralo hvatanje planiranih brojeva i ozbiljno ugrozilo odstupanje od krivulja koje sam zamislio. Neke treninge sam doslovce na silu odradio da ne napustim plan i osjećao sam posljedice pa kad me Branko zamolio da nastupim na olimpijskom u Zagrebu, stavio me pred veliku dilemu.

Imam problema odbiti ljude kad me nešto lijepo zamole, pogotovo one s kojima sam dobar, a s druge strane imam potrebu držati se plana, a da stvar bude kompliciranija, sklon sam ludostima i nemogućim rješenjima, tu postajem jako kreativan. Pristao sam na Brankov zahtjev, koji mi je lijepo objasnio kako je to bitno za klub i kako će uostalom klub snositi sve troškove, a ja samo moram nastupiti i da je sve što napravim dobro. Ali ja sam imao neke dodatne uvjete pa sam pristao otići uz uvjet da mi omogući da nakon utrke, odradim trening bicikle u dužini od barem 100km. Ja se lijepo uputim iz Zagreba biciklom odmah nakon proglašenja i dok oni ručaju, odmore malo, krenu po mene, nađemo se taman oko Josipdola. Branko je dogovor ispoštovao, a bome sam i ja. S obzirom da je taj dan bilo milion stupnjeva i da sam odradio jaku utrku neposredno prije te vožnje, ali i trening trčanja kasno večer prije, u tih 24 sata po tom paklu se skupilo jako puno sati treninga i kad sad gledam na sve skupa moram priznati da je to sigurno bilo nešto najluđe što sam izveo u sklopu ovih priprema.

Koliko god bilo ludo, dobro odrađena utrka i osvojeno prvo mjesto u kategoriji, te ukupno 5. mjesto na utrci me činilo zadovoljnim i ponosnim pa mi je drago što se dogodilo, a treniranje nemogućeg je ionako u opisu posla prilikom pripremanja utrke kao što je Ironman, zar ne?

Final touch

Završne pripreme su odrađene na Ugljanu. Reče mnogi da mi je tamo i mjesto, ne sporim, tamo mi je lijepo, i to ne zbog bolnice, za to mjesto me veže djetinjstvo, tamo sam naučio plivati, tamo sam naučio voziti bicikl, to je ono čega se ja sjećam, a trebao bih pitati majku, tko zna, s obzirom da sam tamo odlazio svakog ljeta, a rođen sam u listopadu, nije nemoguće da sam tamo i protrčao ili barem prohodao.

Radio sam po tri treninga dnevno. Intenzitet nije bio velik, osim uspona na sv. Mihovila i uglavnom sam se držao brojeva oko race-pacea, ali volumen je. Plan je bio da rasporedim treninge ravnomjerno tokom dana, ali obiteljske obveze su odredile da sve odradim ujutro pa je sve skupa možda ispalo napornije nego je trebalo. Nije mi ta promjena teško pala s obzirom da sam imao gotovo cijeli dan nakon odrađenih treninga za odmor i druženje s obitelji. Uostalom, treba i dušu nahraniti, nije sve samo u čistoj fizičkoj spremi.

Nažalost, Olga se razbolila pa smo umjesto planiranih 7 ostali 6 dana, ali nažalost, po povratku sam se i ja počeo osjećati loše. Nisam imao temperaturu, ali jaka glavobolja i bolovi u mišićima pa čak i problemi s disanjem su me natjerali da dva dana odmorim. Testirao sam se na koronu, više da umirim podsvijest nego što vjerujem tim testovima, a kako je test bio negativan tako sam imao i formalnog razloga da dopustim sebi nastavak treniranja nakon dva dana odmora. 12 dana je do utrke, ne osjećam se najzdravije, ali ne mogu sada sebi priuštiti netreniranje, a u 12 dana ću sigurno ozdraviti šta je da je. Zadnja dva tjedna sam smanjio intenzitet, zadržao donekle volumen, a fokus stavio na oporavak, san, prehranu, razdvojio treninge i pokušao ih pravilno rasporediti po danu da omogućim sebi što bolji oporavak između treninga.

Nata mi je često znala biti partner za trening, pogotovo na biciklu, ali i na trčanju pa je tako ostala sa mnom i na ovom zadnjem. Lijep je osjećaj kad netko takav stane uz tebe i da ti podršku, vjeruje u tebe i hrabri te, to daje dodatnu snagu. A Nata je sportski gigant, ikona. Zadnja trkačka dužina je odrađena lagano, iako je vrućina napravila da ni to ne bude lako.

Zadnji duži bike je napravljen i TT je spakiran, a neopren pripremljen za plivanje u Cetini i prilagodbu na uvjete koji me čekaju u Kopenhagenu gdje se očekuje temperatura mora od 19°C. Osim na temperaturu, trebalo se prilagoditi i na plivanje u neoprenu, a da plivam u neoprenu u moru ili bazenu na ovoj temperaturi nema šanse, bilo bi više štete nego koristi. Zato je Cetina idealna prilika pa kad je već tu, šteta je ne iskoristiti je.

Ne bi mi bilo ni prvi put. Radio sam to i s Andrejom kad smo njega pripremali za slične stvari i ta ideja mi se i onda činila korisnom. Osim toga, izaći ću malo iz rutine od koje sam se već pomalo umorio, imat će to i jedan psihološki efekt rasterećenja.

Napravio sam dva takva treninga, ali i jedan u 50m bazenu. Treninzi su prošli odlično, baš sam se dobro osjećao u vodi i to me činilo zadovoljnim. Ja sam ipak plivač i ne želim se odreći tog plivačkog nasljeđa, a ovo što sam plivao na tim zadnjim treninzima nije lošije od onoga što sam plivao ranije, znači dobro je.

U zadnjih par mjeseci sam iskoristio priliku nešto opuštenijeg rasporeda plivačkih klubova pa su termini u 50m bazenu postajali dostupniji. Plivanje u 50m bazenu donosi ogromne benefite, puno je teže od plivanja u 25m bazenu i u početku si sporiji, dosta sporiji, ali nakon nekog vremena dođe do adaptacije i ta razlika je manja što olakšava i transfer u otvorene vode.

Na zadnjem bazenskom treningu mi se pridružio i Marul, što je opet pomoglo iz psihološke perspektive i razbilo mi monotoniju treninga koje sam često odrađivao sam, unijelo svježinu u taj proces baš u trenutku kad mi je najviše trebalo, kad se glava igrala sa mnom i kad je onaj unutarnji neprijatelj počeo preispitivati i sumnjati u sve što je napravljeno i u ono što me čeka. Marul je izvrstan plivač koji pliva 1500m 16 minuta u velikom bazenu i plivanje u njegovom društvu je bilo pravo zadovoljstvo i dobar poticaj da kvalitetno odradim zadnji trening i punog duha odem na put.

Osim Cetine i 50m bazena, iskoristio sam ljeto i plivanje u moru za adaptaciju na kontinuitet plivanja bez pauze i pomoći okreta za zadržavanje brzine. Ako je prelazak iz 25m u 50m bazen velika promjena, plivanje na otvorenom je doslovce drugi sport, a utrka se ipak odvija na otvorenom pa je plivanje u moru došlo pod obavezno, barem jednom tjedno u zadnjih dva mjeseca. Dok sam bio na Ugljanu, plivao sam u moru svaki dan i osjetio kako to plivanje doprinosi snažnoj izdržljivosti i kako nakon toga lakše prenosim brzinu iz bazena na otvorenu vodu.

#charter

Andrej mi je privukao pažnju svojim nastupom na Ironmanu u Kopenhagenu prije tri godine kad je prvi put oborio državni rekord. Brza staza, lijep i zanimljiv grad, odmah su mi se učinili kao nešto što bi rado i sam posjetio, a onda je prošle godine nastupio i dobri duh triatlona, Igor Mandušić i podsjetio me na tu ideju. Kad sam spomenuo to Koci, a on rekao kako je on već uplatio utrku pa kad se nakon toga ispostavilo da ide i Maci (Pašo), odluka je došla sama od sebe. To je bilo u jesen 2023. i jedino što je u tom trenutku stajalo na putu toj ideji je bila ozljeda za koju nisam mogao znati koliko će poremetiti planove i pripreme pa utrku nisam odmah prijavio, ali sve što sam radio od tog trenutka na dalje je bilo s vjerom i nadom da ću tamo nastupiti. Da zaokružimo paket mušketira, Dabi smo za rođendan poklonili startninu, a akciju su podržali Mario i Petar, Maja je rezervirala karte i smještaj, sve je bilo spremno. A bio je spreman i Daba, samo…

Daba se godinama već opire ideji da nastupi na Ironmanu, a izvrstan je triatlonac s bezbroj utrka i rezultata koji su na pragu izvedbi triatlonske elite, ali Daba je isto tako jako čvrst u svojim stavovima i kad on kaže ne, onda je to stvarno ne. Ja sam bio uvjeren da će ga ova gesta i ekipa koja ide ipak smekšati, ali on je i nakon što smo mu uručili poklon ostao čvrst u svom stavu. Nitko nije vjerovao da stvarno neće otići i odraditi utrku. Na kraju je ipak otišao, ali utrku odradio nije. E to samo Daba može, zato naklon do poda za čvrstinu karaktera, a žal za neiskorištenom prilikom ostaje, bar što se mene tiče.

Žao mi je i da nismo više skupa trenirali, koji zajednički trening više napravili, jer ovakva priča samo završava utrkom, a avantura traju puno duže. Ali što ozljede, što obaveze, nije moglo bolje, a na kraju smo barem otputovali skupa, Daba je ostao pri svome, a nas trojica smo nastupili.

Nastupili i završili! Koliko god pričali kao ozbiljni natjecatelji o rezultatima, ovakvu utrku prije svega treba dovesti do kraja, a onda tek možemo pričati o rezultatima. Kroz pripreme se obično da naslutiti kakav bi to rezultat mogao biti, ali jedino pod uvjetom da se utrka završi jer to je velika neizvjesnost, sto stvari može poći po zlu. To najbolje zna Maci koji je vjerojatno prvak svijeta u nezavršenim triatlonskim utrkama, ali nezavršavanje utrke se događalo i najodmjerenijem triatloncu u svemiru Dabi pa i najžilavijem, najtvrdoglavijem i najupornijem, Marinu. Zato oprez i pamet u glavu prije svega, a snove sanjati je dozvoljeno.

Koce

Marin je u puno toga „naj“, pogotovo ako pitate njega samoga, ali i objektivno, mora se priznati. Čovjek na pragu 50e godine života koji ima menadžerski posao u jednoj od najvećih tvrtki u državi, a uz to trenira između 15 i 20 sati tjedno, povremeno i puno više, uz činjenicu da u ovom sportu traje preko 20 godina te ostvarene rezultate poput 8 sati i 32 minute na dugom triatlonu zaslužuje apsolutni respekt i divljenje. On je glasan, on je izravan, on je strog, oštar, nekad čak i neugodan, ali on je zbog svega toga i najveći izazov, a ja volim izazove pa sam ja tako odmah bacio rukavicu i prije nego sam znao da ću uopće moći trenirati, a kamo li nastupiti, rekao sam „Marine, pobijedit ću te“.

Nije naše rivalstvo, ako ga tako mogu nazvati, od jučer. Odavno se mi već „bockamo“ na nedjeljnim trkačkim dužinama. Imamo i svoje „tabore“ jer se i jedan i drugi  malo bavimo trenerskim poslom. Ali kako sam ja bio plivač, a on triatlonac, nismo baš mogli odmjeriti snage u izravnoj borbi, a da bude pošteno i zanimljivo. Ja sam jednostavno bolji u plivanju, on je bolji u trčanju, a na akvatlonu se igrom slučaja nismo nikad sreli.

Međutim, kako sam se ja odlučio početi baviti triatlonom, tako je i to rivalstvo postalo konkretnije, samo je ipak trebalo proći neko vrijeme da moje prijetnje izađu iz domene znanstvene fantastike i postanu realnije. Marin je objektivno bolji od mene, ali je na zalasku svoje triatlonske karijere, tako bar tvrdi, a ja na početku pa je sad možda i zadnja prilika da odmjerimo snage, barem na dugom triatlonu. Njegov zadnji IM, moj prvi pa da vidimo tko je bolji. I tako je dogovoreno neslužbeno prvenstvo Splita u dugom triatlonu, koje se održava u Kopenhagenu 18.8.2024. Inače, naravno da Marinu ne valja ni Kopenhagen, njemu nikad ništa ne valja. On uvijek grinta i prigovara, kritizira. Njegova najveća pohvala i kompliment je kad ti kaže „nisi loš“. Kad mi je nakon Kotora poslao poruku „dobar si, čestitam“ zabrinuo sam se. Ima jedna priča, sad već legenda, ali istinita, bio sam tu, kaže, jedne nedjelje trčimo mi na Marjanu i Marin kritizira, prigovara, viče, a iz šume se odjednom čuje „Koce ne s..i više!“. Mi gledamo natrag, naprijed, lijevo, desno, nigdje nikoga, ne čuje se ritam koraka, disanje ništa, samo se čulo „Koce ne s..i više!“ I tako je nastala legenda o grmu koji govori. Naravno, prasli u smjeh, čak se i on smijao, jedva smo nastavili s trčanjem. Smijali smo se još kilometrima nakon toga. Btw, u Splitu stvarno ima sto stvari koje ne valjaju, ali sad smo u Kopenhagenu, a njemu opet smeta. Smeta mu što postoje biciklističke staze, jer bi on radije vozio po cesti, smeta mu što postoji opasnost prilikom skretanja vozača automobila u desno, smeta mu promet, smeta mu šta nema dovoljno ravne ceste da može vozit intervale, itd. Ali to je Marin, rekli bi mi u Splitu, da ga nema tribalo bi ga izmislit.

Osim dvoboja između Marina i mene, na kladionicama je podjednako neizvjesno stajalo Macijevo završavanje utrke i Dabin start, tako da je društvo koje s nama dijeli sportsku svakodnevnicu i koje je dosada uživalo u našim pripetavanjima na nedjeljnim trkačkim dužinama sada moglo uživati u povijesnom, moguće prvom i zadnjem ovakvom dvoboju jer će se konačno „dva ovna naći na brvnu“ i bit će to bitka za anale, bitka za Split.

Inače, da je Daba nastupio, mi bi se vjerojatno borili za drugo mjesto i to svi znaju, ali Daba je ostao dosljedan do samoga kraja. On je čak u Kopenhagenu i trčao i vozio bicikl, nije samo plivao, ali nastupio na utrci nije, a ja još uvijek ne vjerujem da se to dogodilo.

Let’s rock

Nebojša nas je doveo do aerodroma. Nebojša se odnedavno bavi prijevozom i pružanjem usluge turističkog vodiča, ali ne znam kako misli od toga živjeti ako svima naplaćuje kao što je naplatio nama. Pobjegao od akademske zajednice, umjetnosti i kulture, karijere koju je mukotrpno gradio godinama, a neće da uzme novce mušterijama za ovo što sad radi. Ali ok, kreativan je, poduzetan, vrijedan, izgradit će kuću na Braču pa će to naplatiti turistima, valjda, osim ako i tamo ne pozove nas, mukte. Dobar je Nebojša, kamo sreće da je više takvih.

Na aerodromu već čekaju Koceići, Marin, Petra i Vanda, a i Maja i Daba su tu. Da, Daba ide turistički, ali ne nastupa. Došao je, ali bez bicikla. Ja i dalje ne vjerujem. Maci, Vedrana i Umberto stižu sutra dan.

Ukrcaj je trebao biti s izlaza 1 pa prebacili na 2, malo kasnili s uzletanjem, ali zato sletili i ranije od očekivanog. Sve prošlo ok, kupi prtljagu i pravac hotel, molimo da nam prime stvari ranije jer je check in tek iza 16 sati, a sad je tek 11:30. Srećom, pristaju i krećemo slobodnih ruku u razgledavanje. Slobodnih ruku da, ali meni u glavi je već utrka i sve što treba napraviti prije nje, sve sam samo ne opušten.

Šetnja gradom donekle pomaže, uspijevam se malo opustiti. Dolazimo do trga na kojem su tribine za publiku i ciljna vrata koja se upravo postavljaju. Koristim priliku i prvi prolazim kroz prostor koji čeka da bude uređen kao cilj. Ok, to je to, ja sam prvi ciljem prošao, možemo doma.

Kopenhagen je nevjerojatan grad i rekao bi da je sreća da smo stigli na vrijeme, četiri dana prije utrke jer se stvarno ima što za vidjeti. Ta četiri dana su pomogla da se aklimatiziramo i ipak malo opustimo, udomaćimo, upoznamo grad i naučimo se po njemu kretati.

Iako, nije ni to prošlo bez problema pa je tako Marinu na predzadnjem biciklističkom treningu pukla guma, tabular, koji se ne može tek tako popraviti na licu mjesta, nego smo morali naći servis koji će to srediti i srećom jesmo, ipak je to Kopenhagen, grad bicikli i biciklizma, ali i to je bila avantura jer se radi o tehnologiji koja se, kako nam kažu u jednom dućanu u Danskoj, više ne koristi pa je trebalo naći servis koji to ipak može odraditi. Kažem, srećom, to je ipak Kopenhagen. Iako, ako pitate Marina, ne valja to ništa. Ipak, bolje da se dogodilo taj dan nego na utrci, zlu sreću smo valjda potrošili.

Dakle, ako na obiteljske šetnje i upoznavanje grada te razgledavanje znamenitosti dodamo i treninge koje treba napraviti prije utrke, te obaveze oko utrke, od registracije do check-ina koji za jednu ovakvu utrku od 3000 ljudi ipak traju malo duže, onda to postaje stvarno iscrpljujuće.

Odlučio sam od petka neke stvari preskočiti, jer nije bilo smisla nakon svog rada i svega što sam prošao da bi došao tu, doći na start iscrpljen. Ne, žao mi je, ali moram ostati u hotelu i odmoriti. Uostalom, trebalo je pripremiti sve za utrku jer kese za bike i run moram odnijeti u subotu prilikom bike check ina. Također, treba se malo podsjetiti i staze, razmisliti o prehrani, napraviti plan. Zato sam u petak popodne ostao u hotelu i sve pripremio, lagano rastrčao 35 minuta, a ostatak vremena proveo odmarajući.

U subotu sam odvozio lagani trening bicikle u trajanju od 45 minuta, vozili smo nas troje skupa, Koce, Maci i ja. Koce je htio napraviti par jačih intervala pri čemu je opet bjesnio na biciklističke staze i nemogućnost vožnje po cesti, ali meni je bilo dobro, trening smo odradili sad samo treba otići u hotel po stvari i predati ih u zonu na bike check in.

Naišao sam na poprilično dugačak red, ali nije dugo trajalo, ide to sve brzo. Pitaju me jesam li „pro“ ja zbunjeno sliježem ramenima, ali oni kažu, jesi, jesi, ti ideš tamo, u poseban red. Ok, neću se buniti, tamo je ipak manje ljudi. Koce je već odradio sve, zuji okolo, vidi se da je napet. Meni pomaže što je tu, odgovara mi imati nekog iskusnijeg sa sobom, a i to što je on vidno uzbuđen mene rasterećuje, očito nisam lud što sam ovako napet, a napet jesam, ali tako to izgleda mora biti.

Nakon toga sam prošetao natrag do hotela, uz pauzu za odmor duše i tijela na jednoj Kopenhagenskoj plaži koji više liči na glof teren nego na plažu, ali predstavlja stvarno ugodno okruženje, toliko ugodno da mi je čak i stress level na Garminu pao u plavo na kratko, ručao u restoranu također uz put i vratio se u hotel.

Sad još samo moram pripremiti robu za sutra, što nosim na utrci, što nosim prije, a što poslije. Pripremam i boce s okrjepom koje moram ujutro staviti na bajk. Izračunao sam da mi treba 300-tinjak grama ugljikohidrata po satu pa miješam tri vrećice maurtena sa po 80g u bocu od 8 dcl, plus dvije mjerice EFS-a u bocu od 750 ml. EFS su elektroliti koji imaju i nešto aminokiselina, ali i 26g ugljikohidrata po serviranju, a kako nisam štedio sa serviranjima, skupilo se u tim bocama i preko onih 300g. Osim toga imam već na bajku i jedno pakiranje žele kocikca koje imaju 20g i jedan gel s kofeinom koji ima 60g, a stavljam u džepove odijela i dva maurten gela sa po 20ak g ugljikohidrata tako da sam energetski dobro opremljen. Također, nosim i vodu sa sobom, koju ulijevam ujutro u spremnik u okviru bicikle. Sve je složeno i spremno za sutra, sad još samo treba malo sačekati. Da, samo.

 „Čeka“

Pokušao sam odspavati kad sam stigao u hotel, ali ne ide. Zovem Macija, pitam ga da se nađemo u lobiju hotela, da nisam sam, stres je u crveno, Maci je podjednako lud, odgovara i njemu i on je sam, i njegovi su u gradu, pristaje.

Zajedno čekamo, zajedno patimo, zajedno je lakše. Koce šalje poruku, pita jel odmaramo noge. Odmaramo, broj koraka je ipak danas manji od prosjeka, ali … Gladni smo, treba nešto pojesti, najradije ne bi više hodali, ali ajmo na pizzu, možda i šetnja pomogne. I je, pomogla je, što šetnja, što pizza, što razgovor, proveli smo ugodno taj ostatak dana, bolje nego da smo čamili u hotelu, čamili čekajući.

Inače, više pizze smo pojeli u zadnja tri dana, nego u zadnjih mjesec dana, a ja redovito jedem pizzu. Ali dobra je, dapače, odlična, u Luke možda i najbolja, samo skupa, sve je skupo u Kopenhagenu, ali koga sad briga za to. Natrag u realnost, natrag u hotel, treba na spavanje.

Race day!

Taj stres i uzbuđenje iščekivanja utrke je ogroman i sve što želim je samo da navečer mogu zaspati i odspavati koliko se odspavati može jer alarm je navijen na 4:15, doručak je najavljen za 4:30, odlazak na start planiran za 5:15, dolazak u zonu 5:45. S obzirom da se i inače dižem rano i obično se probudim sam oko 5 sati, ovo čak i nije bio prevelik problem, a navečer sam uspio zaspati pa se budim u solidnom stanju.

Nije isto ustati u 4 ili 5, ali ok se osjećam, uspio sam, najveća briga i najveća želja je bila naspavati se i u tome sam uspio, čak i parametri koje Garmin mjeri nisu loši, body battery 63, HRV 86, training rediness 73, …

Olga me ujutro prati, u svemu, hvala joj. Spuštamo se na doručak, jedem, naravno da nisam gladan, ali jedem po zadatku. Uzimam sve isto kao i prethodne dane, neke stvari ipak preskačem, ali zobenu kašu, pahuljice, chia i naravno kava na kraju, to sam uspio pojesti. I za to je vrijedilo doći ranije, „uvježbati“ doručak, vidjeti što se u hotelu nudi i što mi najviše odgovara. Maci je isto s nama, natrag u sobu po stvari, zadnji posjet wc-u pa prema zoni.

Na ulazu u zonu ljubim Olgu i kažem joj da me čeka kraj ograde da joj dam stvari koje mi ne trebaju da ih nosi natrag u hotel. Slijedi priprema bicikle, oblačenje neoprena, zagrijavanje, rasplivavanje i odlazak na start. Ja sam prva skupina, crvene kapice, plivači ispod jednog sata, Marin isto, Maci je sljedeća skupina, plivači do 1:03, Daba je, jasno, u krevetu.

Marin je već u zoni, pumpa gume, ima nesporazum s organizatorima oko položaja bicikle u zoni. Imao je raspravu i na bike check inu dan prije na istu temu. Naravno, ipak namješta bike kako su mu rekli i oblači i on neopren, idemo na rasplivavanje. 

Zagrijavanje je prošlo dobro, otplivao sam 400m, 300m progresivno i 100m lagano. Dobro se osjećam, tijelo sluša, idemo na start.

Swim

Bojao sam se starta, nisam znao kako će to izgledati, ali ova organizacija plivačkog starta, rolling start, za ovakvu utrku je prava stvar. Još da su ljudi malo korektniji u postavljanju, bilo bi savršeno. Prolazimo tri barijere na putu do startnih redova koji su omeđeni željeznim ogradama, tako da je moguće postepeno se provući do prednjeg reda. Onda je bilo malo borbe nakon zadnje barijere za uhvatiti prvi red, ali nije bila tuča, bilo je ok. Hvatam mjesto u drugom redu. Pitam momka koji se ubacio u red ispred mene koliko pliva, kaže 55 minuta, ja mu kažem kako ću ja sigurno ispod 50, mogu li stati prije, kaže nema šanse. Mislim se ok, bar sam pitao, miran sam. Šest je ljudi u svakom redu, krećemo svakih 6 sekundi, meni je to dovoljno dobro, dovoljno komforna situacija za naći svoje mjesto na stazi. I tako je i bilo, vrlo elegantno sam se na stazi izborio za dobru poziciju, identificirao jednog boljeg plivača i nakon možda 200m ušao njemu u šlep. Momak je plivao točno moj tempo pa sam se ja mogao opustiti i plivati isto ono što bi plivao i sam samo s 10 do 15% manje snage, savršeno. Utrka je počela da bolje nije mogla, samo da se ništa ne poremeti, ovo je savršeno. Na treningu u petak sam skužio da struja ne smeta, dapače, rekao bi da pomaže, jer nosi put unutra. Pliva se u umjetnoj, blago otvorenoj laguni, i struja očito utječe u nju što će dobro doći u drugom dijelu staze, a sad smo već brzi, sat mi zvoni svakih 100m i pokazuje tempo oko 1:17, odlično, znači da će natrag biti još bolje. Nije bilo bolje jer je dečko ispred malo usporio pa smo ostali više-manje na istom tempu, ali je sad to još lakše, prava uživancija, imam osjećaj da mogu tako do sutra. Kad smo zalomili oko zadnje bove vidio sam da postoji još jedan s nama, meni na nogama i on sad ide naprijed tako da smo se više-manje nas trojica izravnali u finišu. Ma ne pada mi na pamet da im pokazujem mišiće sada i izlazim prvi, ništa time ne dobivam. Uostalom, ovaj dečko koji je vodio cijelo vrijeme to ni ne zaslužuje, neka izađe on prvi, to je pošteno i skroz u redu. Na kraju je ispalo da je bio još jedan ispred nas, ali ja ga nisam vidio. Da sam startao iz prvog reda, sigurno bi, pa sam mogao plivati njemu u nogama, ali nema veze, ovako je bilo odlično, dapače, možda i bolje nego da sam plivao jače.

Izlazim iz mora, pokušavam dohvatiti konop za otkopčavanje neoprena, nema ga, jednostavno ga nema. Trenutno dobijem slom živaca jer sam ga zakačio na način na koji to inače ne radim od straha da me netko ne povuče i sad ga ni ja ne mogu otkopčati. Glupan.

Ipak, uspijevam ga pronaći, iako sam morao usporiti, prošetati i sad sam već kraj kese s bike opremom, ali ajde, ide, svlačim neopren, stavljam kacigu, oblačim čarape, sprinterice, stavljam pojas s brojem, vraćam neopren, kapicu i naočale u kesu i trčim natrag na kavez objesiti kesu, kad …

Ne, tjeraju me na drugu stranu da bacim kesu u kontejner. Uh, a lijepo sam pitao dan prije je li vraćam kesu na isto mjesto odakle sam je uzeo i rekli su mi da je vraćam. Dva puta sam pitao.

Ne stigne čovjek puno brinuti u ovakvim situacijama, sve to brzo prođe kao u nekom vihoru i ja samo slijedim upute, okrećem se na drugu stranu, trčim prema kontejneru, bacam kesu i nastavljam trk prema biciklu. Skidam bike, trčim prema izlazu. Mislio sam da će mi biti nespretnije trčati u sprintericama, ma kakvi, trčim kao da sam u patikama, a i toga sam se bojao, da ću biti prespor u zoni i da ću sve dobro što napravim na plivanju prosuti u zoni, kao što obično bude u ovim kraćim utrkama na kojima sam sudjelovao, ali ne, nisam bio loš, za manje od 5 minuta, a zona ima bar 400m koje treba pretrčati uza sve ovo što u zoni treba napraviti i čini mi se da me kroz samu zonu nitko nije prestigao pa zadovoljan sjedam na bike i počinjem vožnju.

Bike

Čak sam i sve tipke ispritiskao na satu kako treba, sad još samo da spojim ciklokompjuter i imam potpunu kontrolu nad svime. Ciklokompjuter s touchscreenom je velika greška za natjecateljske potrebe, svaka glupost ga može poremetiti pa tako identifikacijska narukvica koju smo obavezni nositi, a koja je malo preduga, svako malo dodirne ekran i nešto aktivira. To me izluđuje pa je pokušavam namjestiti tako da se to ne događa, donekle i uspijevam, ali svejedno, touchscreen je greška i gotovo.

Dobro se osjećam na bajku, nije baš da jurim, ali staza ima i malo uspona u početku pa vjerujem kako ću biti brži kad izađem iz grada. Nagib nije prevelik pa relativno lako kontroliram watte, ne idem previsoko, tu sam između 200 i 220W, ali počinju me stizati bolji vozači pa me povuku i sad je to igra kompromisa, koliko se žrtvovati za ostati u grupi i biti brži, ali opteretiti noge i ugroziti ostatak utrke. Ta igra je počela nakon nekih 15 km i trajala je sve do otprilike 110km.

Imao sam dugo vremena tri tipa koji su vozili dobar tempo, koji su se i vidno šlepali jedan drugom, ali i koje sam ja mogao iskoristit. Ja se za razliku od njih pokušavam držati propisane razdaljine, iako, u drugom krugu postaje prometno jer prestižemo one kojima je to prvi krug pa držanje propisane razdaljine postaje nemoguće. Ja sam i dalje pristojniji od njih, ali nije to više 12 metara, bar ne stalno. Međutim, stiže nas grupa jačih biciklista i oni hvataju priključak, a meni bi to bilo previše i ja što prisilno, što racionalno puštam, gubim grupu i vozim svoje watte. Prosjek je tada bio preko 225W i to je bila gornja granica po mojoj procjeni i onome što sam trenirao pa sam odlučio držati to jer nije djelovalo kao problem.

Tada dolazi i dar s neba, broj sam zaboravio, ali ime nisam, Robin. Potražio sam ga poslije na aplikaciji, mislim da se radi o Francuzu koji je na kraju imao i jako dobru utrku, a meni je došao kao naručen. Vozio je točno moje watte, ali sam ja zbog njega bio brži. Zbog gustoće prometa sam sad već bio i poprilično u prekršaju, nisam vozio na kolu, ali bio sam tu negdje na 6 metara, na momente i bliže. I to je djelovalo stvarno lagano, bili smo brzi, a nije bilo teško, ali sam onda na 150 i nekom km izgubio Robina. Vjerojatno je on malo stisnuo pedalu, a meni popustila koncentracija i odjednom se našao daleko, predaleko da ga stižem na tom kilometru sa sad već pomalo teškim nogama. Osim toga, plan je bio da zadnjih 20ak km odvozim lakše, da resetiram noge prije trčanja, a prosjek watti mi je također dozvoljavao da to napravim bez da padnem ispod donje granice od 215 W koju sam sebi zadao.

Šteta za Robina, jer sam ga htio imati za onaj dio gdje je vjetar puhao u prsa. Vjerojatno najbolji dio staze, najravniji, za koji sam vjerovao da se može voziti najbrže, stabilno, što ja volim, točno tu je puhalo poprilično jako i to baš u prsa pa sam za 230-40 watti razvijao jedva 34 km/h. U prvom krugu sam tu prošao sam samcat, u drugom sam se nadao iskoristit Robina, ali sam ga izgubio, šteta. Ipak, u drugom krugu sam bio brži na tom segmentu jer sam ipak imao nekakvu zavjetrinu od svih onih koje sam pretjecao. Noge su sad već poprilično teške, ali ne opirem se, puštam da padnu i brzina i watti. Imao sam prosjek od 37.9 km/h i 225W kad sam pustio Robina i to sad lijepo curi, ali sat kaže da ću bike završiti oko 4:45 i to je super, nema razloga za paniku.

Ciklokompjuter izbacuje prolaze svako 8 km i taj znak koristim kao podsjetnik na nužnu okrjepu pa se svakih 8 km napijem, jedan gutljaj iz boce s gusto zamješanim maurtenom pa jedan gutljaj iz spremnika s vodom. EFS konzumiram svako treći put. Izračunao sam kako sadržaj koji sam ponio sa sobom na bajk moram popiti u 22 iteracije i u tome sam uspio, a pojeo sam i žele kocke, gel nisam, nije mi išlo. Možda je trebalo piti i više vode, ali tu je bila prisutna jedna psihološka barijera koja će se pokazati ključnom i na trčanju. Naime, usporiti za uzeti vodu na stanici, izbaciti sebe iz ritma u kojem se trenutno nalazim je za mene nemoguća misija iz nekog razloga.  

Ulazim natrag u grad, vozim, ali zapravo samo čekam kraj vožnje, dugo je bilo, bilo je dobro, prošlo je i relativno brzo, ali daj da se više skinem s ove bicikle, ne mogu više.

Run

Točno na oznaci 200m prije kraja biciklističke staze čujem poznat glas, Koce, pjeva, drago njemu šta me vidi, a ja kao da sam dobio injekciju adrenalina, letim kroz zonu i izlazim na trčanje. Kao da je onaj umor koji sam osjećao pri kraju bike nestao, noge same idu, a ni puls nije velik, 140 bpm, gledam tempo ne mogu vjerovati, 4:15 prvi km, 4:16 drugi, 4:14 treći, Kocu ne čujem, vidim ga tek na mjestima gdje se staza lomi i vraća natrag, dosta je iza mene. Vidim da nije ni njemu baš jasno što ja to izvodim, a moram priznati da nije ni meni, ali nakon prvog km koji sam otrčao na pulsu 140 puls je stabilan sada na 146, sve djeluje dobro.

E, samo šta nije. Taman tu negdje nakon trećeg km osjećam prve probleme sa želucem.

Originalni plan je bio da stanem na svakoj stanici, prošetam i uzmem okrjepu. Izračunao sam da mi za malo više od tri sata trčanja treba 200g ugljikohidrata, što je otprilike 7 gelova koji se nude na stazi, a osim toga su mi dostupni izotonik, voda i kola. Stanice su raspoređene otprilike svakih 2 km, rijetko je razmak veći, a plan je bio da na jednu stanicu pijem vodu, na drugu izotonik, a na treću uzmem gel i po potrebi se dodatno napijem te taj ciklus ponovim 7 puta uz izuzetak zadnje okrjepe. Na taj način ću konzumirati dovoljno ugljikohidrata i tekućine za 42 km.

Ali neki vrag je ušao u mene i nije mi dao da stanem na tim stanicama, iako sam pokušao piti u trku, ali nije baš išlo. Trčim i sa svojom bocom u ruci koju sam ponio iz zone, u kojoj imam joker napitak za podizanje energije, ali ne uspijevam ni to piti. Jednostavno sam upao u neko ludilo u kojem trčim, brz sam, nije mi problem, ali je želudac blokiran, ne da mi da pijem, bar ne ovako iz trka, a neka nevidljiva ruka mi ne dozvoljava da stanem, prošetam i na miru se onda probam napiti.

Govorim sam sebi „uspori, neće na dobro“. I usporavam. 4. km trčim 4:27, 5. 4:34, ali problemi sa želucem rastu, a posljedično ili paralelno (sasvim svejedno) se javlja i bodac. Ljudi navijaju, ludilo na stazi, prolazim i kraj svojih, navijaju, slikaju me, ja se pravim da nije ništa, ali boli, baš boli i najradije bi stao, ali ne mogu, nema šanse. Koce me stiže, ne znam točno koji je kilometar bio, možda 6. ili 7., kaže ideš prebrzo. Vidim da sam i njega potjerao na brže trčanje nego je planirao, ali sad me stigao pa mu je lakše. Staje on na okrijepi, šeta dok pije. Ok, ako može on, smijem i ja, valjda. Eto, morao sam valjda vidjeti njega kako staje da bi se napio kako bi i ja sebi dopustio isto. Uspijevam se napiti, ali šteta je već napravljena, kreiran je problem koji neću riješiti pijenjem. Puštam Kocu da ode, ne pokušavam ga pratiti, ne mogu.

Prolazim opet kraj svojih cura, viču trči svoju utrku, drži svoj tempo, hah, kao da mogu išta drugo. Najradije bi stao, ali ne mogu, bar ne tu ispred njih, ali sad, iza ugla, e bome stajem, šetam a da nije stanica, pokušavam istegnuti trbuh, dižem ruke u zrak, ali ne pomaže to želucu koji je sad već jako napuhan. S druge strane, moram unositi nešto, to znam pa ispijam sadržaj one boce koju nosim sad već više od četvrtine utrke, tko zna, možda me to malo digne. Nije puno pomoglo i tempo osjetno pada, a bol raste tako da sad već sumnjam da ću uopće završiti utrku. Puno je do kraja, a ja jednostavno ne mogu trčati. Nisu problem ni noge ni pluća, ali taj bodac i želudac me uništavaju. Da bar mogu trčati, bilo kakav tempo i 6:00 bi prihvatio, odmah sad, bez razmišljanja. Na 13-14 km stavljam prste u grlo da isprovociram povraćanje. Nisam povratio, ali sam uspio izbaciti zrak iz želuca pa je lakše, puno lakše i sad opet uspijevam trčati.

Trčim, i to je ono najvažnije, uopće me nije brige koji tempo trčim. Kontroliram bol koji uzrokuje bodac i nelagodu u želucu, stajem na svaku okrjepu, prošetam i napijem se, nekakav izotonik, ali osjećam kako mi taj napitak opet remeti stanje sa želucem pa prelazim na samu vodu.

Ponovno se rješavam nakupljenog zraka u želucu, dok bodac ostaje, njega se sad više ne mogu riješiti i prisiljen sam patiti do kraja. Voda mi odgovara, ona ne uzrokuje probleme, ali osjećam da kopnim sa snagom. Hm, a da probam s kolom. Ona ima u sebi CO2 kojeg moj želudac ima problem primiti i kad sam u najboljem redu pa ta ideja da se baš sad napijem kole djeluje suludo. Ali nešto u meni viče uzmi, neki instinkt me gura, napij se i ja slušam, uzimam kolu. Za divno čudo to prolazi dobro, minimalnu štetu ipak osjećam, ali osjećam i korist, osjećam kako mi se energija donekle vraća pa kombiniram, jednu okrjepu pijem kolu, a drugu vodu.

Stajem na svakoj stanici, šetam i pijem, a kako se utrka bliži kraju tako sad pijem i jedno i drugo, prvo uzmem vodu, popijem, onda uzmem kolu.

Nije ovo trčanje nalik onome što sam zamišljao, niti je ono što sam trenirao. Nisam mogao ni zamisliti da ću ovoliko prošetati u jednoj utrci, ali nisam imao izbora. Žao mi je što je tako, ali ne brinem u tom trenutku puno o tome i imam samo jedan cilj, doći do kraja. Nije mi više bitno ni vrijeme, samo da uspijem, i ako sam u trenutcima najveće krize razmišljao o odustajanju, sad više nemam takvih misli, samo jednu, idem do kraja pošto poto. Tempo koji trčim čak i nije loš, kad trčim, malo ga ruši ovo hodanje, ali u konačnom to izlazi oko 5 minuta, malo sporije. Imao sam zalihu od početka kad sam trčao puno brže pa je ukupni tempo i dalje ispod 5 minuta po kilometru. Na 34. km stajem na stanici i osjećam kako mi se manta, kako nemam kontrolu nad svojim koracima. Uzimam tada i malo dužu pauzu, šetam cijelih 200m, pijem, jedem naranču i nastavljam dalje. Donio sam odluku, sljedeća stanica je i zadnja na koju stajem, nakon toga više neću, ne znam tko bi me pokrenuo da stanem, a vjerujem da utrku mogu dovesti do kraja, nije mi problem trčati ovaj tempo.

I tako zadnjih 6 km trčim bez stajanja, tempo je čak i solidan, 4:50, na momente me ponese i brže, ali osjećam da je to rizik, bojim se grčeva. Ne treba mi to, računam, cilj od 9 sati neće biti dohvaćen, Koce je također odmakao daleko, a hoću li na kraju proći ciljem na 9:10 ili sporije, nije mi toliko bitno. Ali ciljem ću proći, sad to znam, siguran sam, samo trebam zadržati ritam koji imam. Ulazim u ciljnu ravninu, svi viču, mašu, plješću, bodre svakoga na stazi pa tako i mene, cijelim putem, a pogotovo u finišu. Čujem i moje cure kako me pozdravljaju, viču bravo, šaljem im poljubac i dižem ruke u zrak, kao što sam vježbao onaj dan, samo sad zapravo, samo ipak ne kao prvi, ne ni 101., ali blizu, 107., druga dama, 15. u kategoriji, 9 sati i 9 minuta, 28 sekundi, to je to, uspio sam!

Možda je prava borba između mene i Marina izostala, šteta, jer smo zato bili tu, ali bit će prilike za okršaje, možda ne na Ironmanu, ali ima i drugih utrka. Uostalom, meni je tek 43, a njemu 49, mladi smo još. Uostalom, kad sam vidio koliko je Marinu ovo značilo i koliko mu je bilo drago što je ostvario dobar rezultat i pobijedio u ovoj našoj internoj utrci, nije mi uopće bilo žao što sam izgubio. Ja jednostavno nisam imao snage da se oduprem boli, ili pameti da je izbjegnem i da pokažem ono što znam da mogu na trčanju, nema veze to ću drugi put, pametnije prije svega.

Ipak, najveći pobjednik je Maci, on je završio utrku usprkos svim okladama koje su bile protiv njega. Mislim da nije ni bilo „u ponudi“ hoće li završiti, nego gdje i kad će odustati, ali odustao nije, odradio je utrku vrlo racionalno, iskusno, i došao do kraja za odličnih 10 sati i 18 minuta. Bravo Ivane!

Zaključne misli

Nije moj cilj bio samo završiti utrku pa ni ostvariti dobar rezultat. Moj pravi cilj je bio pripremiti se za Ironman. Taj proces je bio ono što je meni bilo uzbudljivo i ono što mi je bio motiv, proći taj put. Proći taj put je značilo i završiti utrku, naravno, a rezultat tek onda dolazi kao završna nagrada. Uživao sam u planiranju treninga, u pomicanju granica, u traženju načina kako da od sebe napravim baš to, Ironmana. Uživao sam i u utrci, dobro, barem većem dijelu utrke dok nije postalo bolno i dok nisam bio prisiljen odstupiti od onoga što sam trenirao.

Domaći rad proučavanja staze i usklađivanja treninga sam napravio čim sam prijavio utrku i treninzi su od tog trenutka postali specifični, oblikovani za ono što me očekuje u utrci. Ali sva ta priprema ne može zamijeniti iskustvo odrađivanja jedne ovakve utrke pa vjerujem kako je iskustvo koje sam proživio neopisivo dragocjeno. Njega ne možeš kupiti, ne možeš ovako nešto naučiti bez da iskusiš.

Trenirao sam mnogo i uložio svo svoje trenersko znanje da napravim što bolji posao. Nije lako biti sam sebi trener, pogotovo u kriznim trenucima kad se podsvijest javlja sumnjama, kad postane teško pa sugerira kraće i lakše puteve, nije lako ostati tada usredotočen i dosljedan, a nekad se nužno i  prilagoditi, nekad je manje uistinu više. I kako onda znati kada pristati na kompromis, kada nisi slab nego pametan. E tu trener i sportaš ne mogu biti u istoj glavi, i to je bilo teško, to sam ovom prilikom itekako naučio.

Pripremiti plivanje stvarno nije bilo problem i tu sam imao dobar kontinuitet, veliko iskustvo koje je pomoglo da održim dobru formu usprkos značajnim povećanjima količine rada kroz druga dva sporta. Periode ozljede i nemogućnosti trčanja sam iskoristio za dodatni rad na biciklu, ali već tada je količina rada bila velika, a kasnije, kad je trčanje postalo moguće sam otišao do tjednih volumena koji su mi ranije bili nezamislivi.

Gledao sam kako se moje tijelo mijenja, kako se transformiram u Ironmana i uživao sam u tome. Izgubio sam 8 kg same masti dok je mišićna masa ostala na istom. Moja pretpostavka da na utrku želim doći sa 73kg se u jednom trenutku činila lošom idejom jer sam se počeo osjećati lošije, slabije. Zato sam se neko vrijeme stabilizirao na 75 kg, namjerno i povećao unos kalorija. Uživao sam i u tome, naravno, da mogu pojesti koliko želim i što želim. U zadnjih par tjedana je težina svejedno još malo pala. Inače se važem nekoliko puta dnevno, ujutro pod obavezno, te obično prije i poslije treninga, nekad i navečer. Redovito mjerenje mi omogućava bolji uvid u balans unesenog i potrošenog, jer u slučaju nedovoljnog unosa, treninzi sutra dan neće proći dobro. U Kopenhagenu nisam imao vagu pa se nisam ni vagao, ali mislim da sam na start otišao baš sa planiranih 73 kg i osjećao sam se dobro. Ljudi koji su van ovoga sporta, a oni koji su van sporta općenito i pogotovo su me znali pitati jesam li dobro, kako vide da sam puno smršavio i kako su zabrinuti za moje zdravlje. Istina je da sam često bio umoran i to se vidjelo na mom licu, ali to je takav proces i to je teško objasniti nekome tko nije taj put prošao, a ja sam se zapravo osjećao dobro i pored tog umora, dapače, osjećao sam da sam jači nego ikad u životu. Vratili smo se kući dva dana nakon utrke. Ivica je došao po nas na aerodrom, a moja majka je skuhala ručak. Zamolio sam je za juhu, lešo meso, krumpir, grašak, domaću hranu, sve ono što nismo danima jeli, a za čim je moje tijelo vapilo nakon svega što je prošlo. Inače, nakon same utrke nisam mogao jesti satima, tek sam navečer osjetio glad, ali onda kad sam je osjetio ta glad je bila ogromna. Što da jedem u hotelu u Kopenhagenu u 10 sati navečer, hm. Pa imaju i oni Glovo, zar ne? Naručio sam iz McDonaldsa sve i pojeo sve, a sutra ujutro na doručku opet bio gladan i opet pojeo sve redom, od slakog, preko slanog, natrag na slatko. Odlazak u nacionalni muzej je morao biti prekinut nakon par sati jer sam ja opet bio gladan, a kraj obilaska dvorca Christiansborga i vožnju brodom kanalima Kopenhagena sam jedva dočekao i pojeo više od jedne pizze.

Da, opet pizze. Popio sam i pivo, počastio se, ali sve je to bilo kao punjenje vreće s rupom. Četiri dana nakon utrke i dalje sam gladan svako 2 sata, a imam osjećaj da bi mogao jesti i u pauzama između. Potrošnja u jednoj ovakvoj utrci je nešto na što se tijelo očito mora tek naviknuti pa nije ni čudo što je pružalo sve veći otpor kako je utrka išla svom kraju. To očito nisam mogao treningom uvježbati. Ali sad sam uvježbao, utrkom, postavio sam ljestvicu tamo gdje još nikad nisam. Osjećam to. Osjećam promjenu i to ne samo fiziološku, osjećam i mentalnu promjenu, drugačiji sam. I gladan, ali ne samo hrane, nego i ovakvog iskustva, želim ga ponoviti. Gdje točno, ne znam još, imam neke favorite, ali znam sigurno jedno, Ironman, vidimo se ponovo dogodine.